Deklaracija HRB

HRVATSKO BILO I NOVI POLITIČKI PRAVAC

U posljednjih tridesetak godina u Republici Hrvatskoj dogodile su se epohalno velike promjene. Koje su iziskivale, i još uvijek iziskuju, iznimne napore i vještine kako bi država uspjela na svom putu rasta, stabilnosti i demokratizacije, kako bi u konačnici postala prihvatljivo mjesto življenja hrvatskom narodu, ali i svim njezinim građanima.
Velike promjene u pravilu iziskuju i velike napore. Velike prilagodbe i izniman politički angažman.

U tom smislu Hrvatsko bilo, kao relevantan politički faktor, u cilju postizanja liderske pozicije na domoljubno – suverenističkom dijelu hrvatskog političkog spektra, mora učiniti sve kako bi Republika Hrvatska postala istinski demokratska i prosperitetna država, koju bi pripadnici hrvatskog naroda konačno osjećali kao svoju domovinu, što bi trebao biti osnovni motiv i politički cilj svih hrvatskih političkih stranaka.

Političke promjene

Govoriti o neophodnim političkim prilagodbama naravno ne znači na bilo koji način dovoditi u pitanje glavne političke odrednice na kojima se temelji i na kojima egzistira hrvatski suverenitet. Poput recimo ‘pravaštva’ kao ishodišta izvornog hrvatskog suvereniteta. Inzistiranje na tim vrijednostima, na prirodnom i povijesnom pravu hrvatskog čovjeka na svoju državu, inzistiranje na demokratskim institucijama kao jamstvu ostvarenja tog prava, na tolerantnom i nenasilnom rješavanje svih problema, politička je misija Hrvatskog bila.
Definiranje novih velikih izazova

Politička stranka njezini su članovi. Iako je Hrvatsko bilo mlada politička stranka, koja do sada nije sudjelovala na izborima, mnogi njezini članovi aktivno se dugi niz godina bave političkim radom, također su izravno, i to na najodgovornijim dužnostima, sudjelovali u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a potom i Bosne i Hercegovine. Međutim, svjesni smo kako borba za slobodu i samostalnost u vrijeme rata, i borba za prosperitetnu i uspješnu domovinu u vrijeme mira, nije isto. Aktualna uloga Hrvatskog bila mora: biti jasno definiranje novih velikih društvenih izazova.

Naglašavamo, novih!

Novih velikih zadataka koji su pred nama, kako bismo jasno definirali naš smjer i naš politički pravac, naš stranački program, naše prioritete. Jasno je kako to podrazumijeva i jaku stranačku organizaciju, kao i jasno profiliranu politiku, imidž i drugo. Birajući Hrvatsko bilo birači moraju znati za koga glasuju, i što mogu očekivati glasujući za Hrvatsko bilo. Naša je misija zadatke koji nam predstoje rješavati što kvalitetnije, želimo postati ključan politički faktor na desno suverenom političkom polju, želimo na značajan način utjecati na politička zbivanja u Republici Hrvatskoj.

Država ili Domovina

Političke nomenklature na čelu sa Hrvatskom demokratskom zajednicom i Socijaldemokratskom partijom, ne samo u zadnjem sazivu hrvatskog Sabora, nego u zadnjih dvadesetak godina od Republike Hrvatske učinili su mjesto koje nije dobro mjesto za življenje. Na žalost, državu koju mnogi Hrvati suštinski ne osjećaju svojom Domovinom. Čak do te mjere da se u posljednje vrijeme sve glasnije čuje pitanje: jesmo li uopće uspjeli u procesu stvaranja slobodne i samostalne Republike Hrvatske. Jer, domovinu čini puno više od određenog teritorija, omeđenog granicom, koji ima svoj stijeg, svoj barjak i svoju himnu. Smatramo kako je domovina puno više od toga!

Republiku Hrvatsku u zadnja četiri među popisna razdoblja (1991., 2001., 2011. i 2021.g.) napustilo je gotovo 900. tisuća pretežito mladih građana. Politika prema iseljenoj hrvatskoj zajednici, kao iznimno velikom gospodarskom i svakom drugom potencijalu, praktički ne postoji. Smatramo kako to nije slučajno. Kada se k tome pridoda i trend sve većeg useljenja ljudi nama stranih kultura i navika, što posljedično vodi nestabilnosti i raslojenosti Europske unije, političkoj organizaciji kojoj Republika Hrvatska u ovom času pripada, jasno je kako nas čekaju vremena velikih promjena i još veće nestabilnosti, vremena ‘brzih odluka’. U tom smislu Hrvatsko bilo mora biti vizija i putokaz.

Naše mjesto pod suncem

Republika Hrvatska je prije tridesetak godina prošla je proces osamostaljenja, kada smo teškom mukom i velikim žrtvama u Domovinskom ratu izborili slobodnu i samostalnu državu. Na žalost, neka pitanja koja su tada izgledala riješena i sama po sebi završena na dramatičan su način ponovo otvorena. Prije svega misli se na problematiku preživjelog i afirmiranog titoizma, jugoslavenštine i slično tome, posljedično te se ‘vrijednosti’ pokušavaju promovirati u najveće demokratske dosage. Istovremeno se nastavlja trend negiranja hrvatskih žrtava drugog svjetskog rata i poraća, pripadnike hrvatske vojske u drugom svjetskom ratu isključivo se percipira kroz prizmu zločina i zločinaca. To su vrlo opasni trendovi, protiv kojih Hrvatsko bilo mora ustrajati, jer oni suštinski razaraju hrvatsko nacionalno tkivo, kao i nacionalno zajedništvo, ti trendovi Republiku Hrvatsku čine krajnje nestabilnom državom.

Osim spomenutih, u svijetu se pojavljuje čitav niz aktualnih problema koji se izravno tiču naše domovine, ti trendovi se nikako ne mogu ignorirati, a niti izbjeći. Za te izazove moramo biti spremni.
Došlo je do raspada nekadašnjeg bipolarnog svijeta, urušili su se političko vojni blokovi, umjesto njih nastale su, i još uvijek nastaju, posve nove političko – ekonomske integracije, koje ispred svakog potencijalnog člana stavljaju vrlo stroge, visoke i krajnje izazovne standarde. O tim trendovima i novim politički integracijama Hrvatsko bilo treba i mora razgovarati. Jer, proces nastanka, samoodržanja i egzistiranja bilo koje države nije isključivo unutarnje pitanje nekog naroda, riječ je i o prvorazrednom međunarodnom političkom procesu. Zbog toga za te izazove i te politike moramo biti spremni, jer ih nikako nije moguće izbjeći.

Hrvatski narod slobodnom je voljom, izraženom na referendumu, odlučio biti članom europske zajednice naroda. Hrvatsko bilo mora poštivati tu odluku. Biti oportun, ignorirati ili na bilo koji način biti oponent te odluke značilo bi zagovarati politiku izolacionizma, posljedično bi umanjili vlastite izglede na ravnopravno sudjelovanje u važnoj političkoj utakmici, kao i participaciji na pravičnu raspodjelu.

Najbolji primjer ove teze izgradnja je Pelješkoga mosta, jednog iznimno važnog i za nacionalne interese ključnog infrastrukturnog projekta, koji je pretežito financiran zajedničkim sredstvima Europske unije.

Suvremeni konzervativizam

Hrvatsko bilo pristupit će procesu osuvremenjivanja prevladavajućeg suverenističkog političkog programa, koji će odgovoriti na aktualna pitanja i izazove, kao i definirati viziju Hrvatske 21. stoljeća. Uvažavajući, razumije se, aktualne političke tendencije u suvremenoj Europi i svijetu. Politika i vrijeme ispred nas ne dozvoljava pisanje ili čitanje definiranih, zaokruženih ili gotovih političkih programa ili smjernica. Živimo u svijetu brzih procesa i još bržih odluka, te će u tom smislu Hrvatsko bilo definirati programe i odgovore na mnoga otvorena pitanja.
Na tom tragu oformiti ćemo stručne odbore i druga stranačka tijela, koja će se baviti relevantnim društvenim pitanjima i izazovima, poput recimo razvoja hrvatskog turizma, problematikom proizvodnje i distribucije hrane, energetskom neovisnošću, problematikom sela i OPG-ova, vanjskom i unutarnjom politikom, politikom školstva i finacija, infrastrukture, zdravstva, socijale, razvoja kulture, prosvjete, i tako dalje. O zaključcima, stavovima i preporukama, podložnim permanentnom osuvremenjivanju i dopunama, raspravljat će se na stručnim tijelima stranke, a sve skupa će potom biti uobličeno u konkretne politike.

Sve preporuke, svi zaključci, kao i sve politike, koliko god bile aktualne, u osnovi moraju sadržavati temeljna programska načela i vrijednosti izvornog hrvatskog suvereniteta uobličenog u politici ‘stračevićanstva’ kao jedine autohtone hrvatske političke filozofije i ishodišne točke hrvatskog identiteta. To je putokaz i smjer koji će u svakoj konkretnoj situaciji pomoći u političkoj procjeni, i koji će uvijek ostaviti prostor za originalna rješenja, a u isto vrijeme jasno zrcaliti ono što je autohtono naše, i za naš stranački identitet najbitnije. I što, u konačnici, čini liniju razdjelnicu prema sličnim političkim strankama ili političkim opcijama.

Globalizacija i posljedice

Moderni svijet značajno se promijenio ukidanjem bipolarnih ideoloških političkih i vojnih blokova, kotač globalizacije nezaustavljivo gazi, i nikako ga nije moguće zaustaviti.
To znamo i to percipiramo.

Hrvatski narod, u bilo kojoj političkoj zajednici egzistirao, ne može ostati izvan tih tokova i procesa. Globalizacija po sebi nosi velike izazove, skrivene opasnosti, ali i velike izglede. Internacionalna financijska tržišta, moćne multinacionalne kompanije, razne međunarodne nevladine udruge, Otvorena društva i tako dalje, po logici stvari umanjuju nacionalni suverenitet. Taj proces naročito je izražen u malim državama ili narodima, poput hrvatskog. Značajni nacionalni kapaciteti, praktički ključni, već su rasprodani strancima, najčešće bez ikakvih javnih rasprava ili konkretnih saznanja o tome. Bankarski sektor, osim nekoliko malih banaka, u cijelosti je u stranim rukama, a Hrvatska narodna Banka često djeluje više kao produžena ruka tih međunarodnih mehanizama, a manje kao domaće financijsko regulatorno tijelo, koje ima zadatak čuvati domaću privredu, ekonomiju i financije.

Stoga je od presudnog značaja promišljena, suverena i dalekovidna državna politika. Ne isplati se, poput nekih stranaka, zatvarati oči pred tim trendovima, pred izazovima moderne globalizacije. Upravo suprotno, kako bismo izbjegli zamke i opasnosti moramo budno pratiti moderne trendove i procese, biti prisutni svugdje gdje se donose važne odluke i pravovremeno reagirati, biti dakle maksimalno uključeni u te procese. Niti bijeg u izolacionizam, a niti bezrezervno prepuštanje valu globalizacije, nisu dobra rješenja. Period 21. stoljeća biti će period nadmetanja s jedne strane globalizacije, a s druge suvereniteta kao čuvara nacionalnih interesa.

U Hrvatskom bilu toga smo svjesni, i o tome vodimo računa.

Nama je nacionalna država bila i ostala najvažniji činilac, jer ona jamči uspjeh i opstanak naroda. To ćemo eksplicitno unijeti u naš stranački program. Smatramo kako se Republika Hrvatska mora uključiti u europske i svjetske procese, ali za to moramo imati osposobljenje stručnjake, i to mora biti po mjeri hrvatskog čovjeka.

Jedna od misija Hrvatskog bila svakako je inzistiranje na osposobljavanju Hrvatske za izazove koje nosi 21. stoljeće, taj zadatak nije niti lagan niti jednostavan, složen je i težak, on podrazumijeva definiranje modernih politika, trendova, smjernica, i tako dalje. Ali, to je jednostavno neophodno, to nije samo političko nego i civilizacijsko pitanje.
Vizija budućnosti

Političke stranke koje izvorno zastupaju hrvatski suverenitet malo su ili nikako zastupljene u hrvatskom državnom saboru. To je situacija s kojom se Hrvatsko bilo ne može miriti, zbog čega se i postavlja pitanje: kako dalje?

Težak je period iza nas. Odgovorni ljudi uvijek uče na svojim pogreškama, ako nije tako onda su osuđeni na njihovo ponavljanje. Članovi Hrvatskog bila oduvijek su jasno i nepokolebljivo zastupali nacionalne interese, smatramo kako imamo pravo i obvezu definirati viziju budućnosti naše zemlje, to smo činili i u vremenima kada je to bilo ne samo nepopularno, nego i jako rizično.
Permanentno radimo na educiranju i osposobljavanje naših članova za izglede i izazove koje nosi novo vrijeme, ne samo u Republici Hrvatskoj nego i globalno. Sebe vidimo kao pokretača neophodnih promjena, i kao nastavak, slobodno to možemo kazati, demokratskih procesa koji su naprasno prekinuti tijekom procesa stvaranja neovisne Republike Hrvatske. Smatramo kako hrvatski narod ima svoju budućnost samo ako svoju državu gradi na čvrstim nacionalnim i suverenim temeljima, na našim najboljim nacionalnim osobinama i tradiciji.

Mijenjati se kako bi ostali isti

Biti hrvatski domoljub nikada nije bilo lako. Članovi Hrvatskog bila svoj su politički put oduvijek zasnivali na vrlo jasnim nacionalnim načelima, nikada na dnevnoj politici ili kratkoročnim probicima. Osnovne vrijednosti našeg shvaćanja politike proizlaze iz ‘pravaštva’, kao političkog ishodišta, te iz drugih najboljih tradicija našega naroda. Iako se uslijed agresivnog modernog konzumerizma tako ponekad čini, ali naše ideje nikada nisu promašene, nikada nisu bivše, nisu potrošene niti prošle, upravo suprotno, one su uvijek i iznova žive i djelotvorne.

Naravno, to ne znači da se ne mijenjamo, da se ne trebamo mijenjati, upravo suprotno, u svim korjenitim društvenim promjenama osnovno je pitanje što se treba i što mora mijenjati. Ali uvijek vodeći računa o tome koje su naše temeljne nacionalne vrijednosti i vrline, naši korijeni, kakvih se politika i trendova moramo čuvati, čega odreći, od čega očistiti, a k čemu težiti. U što vjerujemo i čemu smo privrženi. Jedna od naših temeljnih politika mogla bi se sažeti krilaticom ‘mijenjati se kako bismo ostali isti’.

Hrvatska bilo vodit će proaktivnu politiku na hrvatskoj političkoj sceni, kreirati ćemo teme i događaje, otvarati rasprave. Nećemo, poput nekih, stalno trčati za događajima i temama. Kažu kako u politici ‘onaj tko informira, taj i formira’. U tom smislu Hrvatsko bilo konstantno će nastojati formirati javno mišljenje, nametati agendu, nametati teme. Dojam je kako su političke stranke desnog centra stalno u defenzivi, športskim rječnikom kazano ‘lopta je uvijek u njihovom kaznenom prostoru’. Nije se lako uvijek braniti. Taj trend traje već posljednjih 30 godina.
Hrvatsko bilo konstantno će promišljati osnovne vrijednosti, prioritete i ciljeve, te stalno voditi javnu i intelektualnu raspravu o tim prioritetima. Narod ne može održati živi odnos sa svojom tradicijom i svojom budućnošću, ne može razvijati svoj kolektivni duh i identitet, bez konstantne javne i intelektualne rasprave.

Rasprave i argumentacija

Zašto je potrebno naglašavati i inzistirati na stalnoj javnoj raspravi i informiranju, posebno kada je riječ o važnim nacionalnim prioritetima i interesima? I zašto smatramo kako je to jedan od osnovnih ciljeva naše stranke?

Naše društvo dugi niz godina ne raspravlja o svojim ključnim pitanjima. Čak do te mjere da su se najvažnije odluke, poput ulaska u NATO, EU ili Shengen donosile ne kroz javnu raspravu i jasnu argumentaciju, nego zaplotnjački, nelegitimno, uvjereni smo u nekoj europskoj kancelariji.
Ista situacija bila je i s uvođenjem eura, kao nacionalne valute.

To smatramo neprihvatljivim i skandaloznim, u konačnici vrlo opasnim po vitalne nacionalne interese. Hrvatsko bilo aktivno će se zalagati za žurno ukidanje takve prakse, takva politika, politika tzv. komunikacijskog vakuuma, nikada nije dobra, otvara široko polje manipuliranja, a jasno je s kakvim ciljevima i namjerama.
Hrvatsko bilo svojom obvezom smatra pokretanje otvorenih javnih rasprava o pitanjima koja se tiču nacionalnog interesa. Kako smo naveli, proces uvođenje eura kao nacionalne valute dogodio se praktički skriveno, umjesto da smo u javnoj i argumentiranoj raspravi informirani što to nama zapravo znači, zašto smo izgubili našu izvornu nacionalnu valutu kunu, i slično tome. Zbog čega bi se o tako važnim pitanjima moralo odlučivati u užem kabinetu premijera ili predsjednika države, ili negdje ili Briselu? Umjesto da se po tom pitanju, prije referenduma, narod informirao činjenično i iskreno, bez ikakve demagogije i samozavaravanja, odluka se slomila praktički preko koljena.

Jednaka prava za sve

Dr. Ante Starčević kada se odlučio svoju političke filozofiju ili platformu nazvati ‘hrvatsko pravo’, to nije učinio slučajno. Politička filozofija, platforma, doktrina ili sl. koja u svome nazivu nosi naziv pravo jedinstvena je i bila u Europi onoga vremena, a i danas je. Pravo i pravda, naime, osiguravaju jednaka prava za svakog pojedinca, to znači, prije svega, pravo na iste izglede i ravnopravne uvjete, bilo da je riječ o pravu pojedinca ili nacionalnim pravima. Hrvatsko bilo svoj zadatak i trajni cilj vidi u uspostavi institucija pravne države, koji će osiguravati jednaka prava i pravednu raspodjelu u našem društvu.

Svjedoci smo, danas je to posve jasno, kako su glavne nacionalne resurse, najvećim dijelom riječ je o bivšem društvenom vlasništvu, za sebe prisvojili uglavnom pripadnici raznih institucija bivše državne zajednice, posebice pripadnici bivšeg represivnog aparata ali i drugi bivši komunistički dužnosnici, ili njihovi izravni nasljednici. To nikako ne smije ostati skriveno ili nekažnjeno. To je trajni zadatak Hrvatskog bila, uostalom donesen je i zakon o Ratnom profiterstvu, kojim se definira kako kriminal počinjen tijekom ili nakon domovinskog rata ne zastarijeva. Ukratko, unaprjeđivanje svih institucija koje štite sigurnost i prava Hrvata i svih građana Republike Hrvatske, od institucija pravne države pa sve do reguliranja radnog prava, zatim socijalne sigurnosti i mirovinskog osiguranja, ostaje važna segment političkog djelovanja Hrvatskog bila. Želimo Hrvatsku kao sigurnu državu, državu slobodnih i zaštićenih građana.

Hrvatsko bilo također inzistira i na izgradnji mehanizama koji će istinski usuglašavati razlike među ljudima, bilo da se radi o spolu, vjeri, boji kože ili bilo kojoj drugoj orijentaciji. Istinski vjerujemo u slobodu i ravnopravnost ljudi, upravo to nas čini izvornim hrvatskim suverenistima, dakle ljudima koji odlučno brane svoja uvjerenja, ali i koji uvažavajući različitosti. Republika Hrvatska multietničko je društvo, društvo nacionalne i vjerske tolerancije, smatramo kako sve vjerske zajednice trebaju i moraju dobiti svoju ulogu i odgovornost, uključujući naročito Hrvatsku pravoslavnu crkvu.

Informatička revolucija

Osim tradicionalnih privrednih grana Hrvatsko bilo posebnu pozornost posvećuje informatizaciji društva, odnosno općem informatičkom opismenjavanju građanstva. To iziskuje jedan posve novi način upravljanja društvom, novu svijest i novi pristup problemima. Hrvatsko bilo inzistira na društvu koje neće zaboraviti svoju prošlost, ali istovremeno se zalažemo za društvo u kome će stalno biti prisutna budućnost, i to kroz planove razvoja, kroz istraživanja koja će stvoriti radna mjesta u tim novim privrednim granama, kroz politike, praktički kroz sve sfere javnog života. Hrvatsko bilo stranka je društvenih promjena i društvene modernizacije, ali koja u svojim politikama nikada neće zanemariti tko smo, od kuda smo, i kamo želimo ići. To je ujedno i najbolja preporuka kako neprestano moramo učiti, aktivno se odnositi prema problemima, dakle naš program, kako mi vidimo Hrvatsku 21. stoljeća. Kada govorimo o strankama ‘desnice’ dojam je kako je desna politička strana zapravo okrenuta više unatrag, nego unaprijed, kao da suverenisti ili konzervativci promjene ne shvaćaju kao saveznika, nego kao protivnika.

To se žurno mora mijenjati!

Hrvatsko bilo u promjenama mora vidjeti svoje izglede, mogućnosti, opći napredak. Rat je odavno završio, stvorena je slobodna i samostalna Republika Hrvatska, vrijeme je vođenje modernih politika. Za sve treba imati razumijevanja, ali kotač povijesti nikako nije moguće zaustaviti, a još manje vratiti ga natrag. Naša politika mora uvažavati povijesne teme i prijepore, ispravno ih valorizirati, ali budućnost mora definirati naše ponašanje. Reklo bi se, sadašnjošću se upravlja iz budućnosti.

Moramo se ozbiljno pripremati za globalne probleme, a u idejama, reakcijama i rješenjima od drugih moramo biti uspješniji i brži. Nikako ne smijemo individualnom nesnalaženju prepustiti rješavanje glavnih nacionalnih problema, što je sada vrlo aktualno, posebice u dvije velike stranke. Uvijek je kroz povijest hrvatski narod bio sposoban i našao je načina učiniti ključne promjene kako bi osigurao svoju budućnosti. Za to su nam potrebne jake suverene stranke, a značajan dio našeg stranačkog programa mora biti program velike transformacije, kako bismo dosegnuli ključne nacionalne i političke ciljeve. Moramo razumjeti da su glavni razvojni potencijali modernog društva znanje, dobra organizacija, inovacije.
Suvremena društva su efikasna samo ako su građani motivirani da aktivno sudjeluju, neprekidno uče i stječu nove kvalifikacije, a građani će biti spremni na to samo ako je vlast njihov servis. Je li aktualna vlast, kao i ona od jučer, prekjučer, ili u zadnjih tridesetak godina, bila servis i u službi građana, mislim da to ne treba niti pitati.

Demokratsko uređenje i manjinske liste

Hrvatski narod se deklarativno, sa 94,17 posto glasova, na referendum održanom 19. svibnja 1991. godine odlučio na raskid državno pravnih veza sa SFR Jugoslavijom, te se odlučio za društveno uređenje parlamentarne demokracije, kao najboljeg mogućeg političkog uređenja. To političko uređenje, prije svega, podrazumijeva da se interesi i politički stavovi hrvatskoga naroda najbolje mogu izraziti i realizirati kroz političke stranke, a stranke mandat za upravljanje državom dobivaju na vremenski ograničen period, na poštenim i slobodnim izborima.
U Republici Hrvatskoj postoji izborni institut manjinskih listi, kojima se pripadnicima nacionalnih manjina jamči osam zastupničkih mjesta u hrvatskom državnom saboru. Radi se o političkoj anomaliji koja ne postoji, osim u par država tek na simboličnoj razini, praktički nigdje u uređenim društvima. Hrvatsko bilo zalaže se za dokinuće tog instituta, jer isti ne pridonosi boljitku hrvatskog naroda i drugih građana koji žive u Republici Hrvatskoj, upravo suprotno, u pitanju je institut najobičnije političke manipulacije i izigravanja slobodne glasačke volje hrvatskih birača. Hrvatsko bilo jednim od svojih ključnih programskih opredjeljenja smatra svakodnevno zalaganje za efikasnu, građanima blisku i od njih kontroliranu državnu upravu. Bilo da se radi o općinskoj, bilo gradskoj, županijskoj ili državnoj razini.

Ako slučajno za određene pojedince iz vršenja vlasti nastanu nekakvi osobni ili grupni probici ili korist, to treba strogo sankcionirati. Svaka zlouporaba mora bit odmah objelodanjena i strogo sankcionirana. Danas, nakon skoro tridesetogodišnjeg iskustva, jasno je kako naročitu pozornost moramo posvetiti opasnostima od nabujale korupcije i utjecaja moćnih financijskih grupacija na donošenje političkih odluka. To se pokazalo kao rak rana hrvatske države.
Hrvatsko bilo kao svoje trajno opredjeljenje postavlja borbu protiv svih vrsta zlouporaba, između ostalog i tako što će sa bliskim nevladinim organizacijama podržati sve vidove takve borbe.

Decentralizacija države

Što su institucije koje donose odluke bliže građanima, to će ih građani bolje razumjeti. Osim toga, veća je mogućnost kontrole, a same odluke biti će primjerenije građanima. Decentralizacijom vlasti povećava se motivacija ljudi za sudjelovanjem u javim poslovima, kao i njihova odgovornost za provođenjem tih odluka.
Hrvatsko bilo se zalaže za istinsku decentralizaciju vlasti, kako u funkcionalnom tako i u teritorijalnom smislu, s tim da valja naglasiti kako u tom procesu naročito treba voditi računa da nacionalni ili državni interesi nikako ne budu ugroženi. Administrativna kontrola mora biti ukinuta nad privredom, kulturom, znanošću, kao i svim društvenim djelatnostima koja sama mogu organizirati vlastito egzistiranje. Hrvatsko bilo je za široku teritorijalnu autonomiju, ali s naglaskom na veliku pozornost kada su u pitanju vitalni nacionalni interesi hrvatskog naroda.

Javnost i participacija

Demokracija počiva na mogućnošću kontrole procesa, a princip javnosti osnovni je preduvjet za efikasnu kontrolu. U ovih tridesetak godina postojanja samostalne hrvatske države, tog principa praktički nije bilo. Glavne kako političke tako i privredne odluke donošene su praktički u najužem krugu nekoliko odabranih ljudi. Smatramo kako svi postupci i potezi obnašatelja vlasti, sukladno našim ishodištima i političkim uvjerenjima, naročito oni koji se tiču raspodjele financija i utjecaja, moraju biti kristalno jasni, te podvrgnuti kontroli. Hrvatsko bilo na tome će jako inzistirati.

Zalažemo se za potpunu budžetsku transparentnost, gdje će svi prihodi i svi rashodi biti jasno evidentirani i provjeravani od srane Sabora, kao i stručne javnosti.
Hrvatsko bilo želi da što više građana neposredno sudjeluje u procesu donošenja odluka, kao i kontroli rezultata. Građanska participacija za nas je dvosmjerna ulica, institucije i organizacije moraju otvoriti vrata za prostor aktivne uloge građana u politici i javnom životu, a građani moraju sudjelovati u svim procesima koji su važni za njihov život.

Uspješno gospodarstvo

Hrvatsko bilo u inicijativi pojedinaca vidi glavni motor uspješne privrede. Zadatak Vlade je postaviti jasna pravila, prilagođena interesima hrvatskog naroda, ali i međunarodnim ekonomskim odnosima. Vlada, dakle, mora podržati privredne aktivnosti pojedinca, kako bi uklonila prepreke za njihovu inicijativu, te kako bi olakšala njihovo sudjelovanje u međunarodnoj konkurenciji mudrom i promišljenom poreznom politikom, poticajima i slično. Također, Hrvatsko bilo vidi Hrvatsku 21. stoljeća kao državu bogate srednje kase, a to znači aktivnih i poduzetnih građana, koji imaju dobre kvalifikacije, kvalitetna radna mjesta, dovoljne prihode da osiguraju dostojan život sebi i svojoj obitelji, da osigura dobru školu za svoju djecu i novčanu sigurnu starost.
Zalažemo se trajno za sve vidove potpore malim i srednjim poduzećima, obiteljskom poduzetništvu, OPG-ovima. Iskustva nama bliskih uspješnih država pokazuje kako taj segment privrede zapošljava najviše ljudi, da je najvitalniji jer počiva na marljivosti i timskom duhu, da iz njega dolaze inicijative i inovacije. Ključno je kvalitetno obrazovanje, kao i stabilne institucije koje garantiraju imovinu, štednju i ulaganja. Osim navedenoga, smatramo kako je budućnost u novim ekonomijama, koje počivaju na uslugama, informatičkoj tehnologiji, ali prije svega na poljoprivredi i turizmu.

Poljoprivredna proizvodnja

Poljoprivredna proizvodnja u Europskoj uniji predstavlja značajnu sastavnicu njezinog gospodarstva. Očekivali smo kako će RH nakon ulaska u tu političko – ekonomsku asocijaciju unaprijediti svoju poljoprivrednu proizvodnju, kako bismo bili konkurentni na tom zahtjevnom tržištu. To podrazumijeva stabilnu poljoprivrednu proizvodnju s dovoljnim količinama i kvalitetnim poljoprivredno-prehrambenim proizvodima, s cijenama nižim od svjetskih. Na žalost, može se konstatirati kako domaća poljoprivreda nije riješila niz postojećih problema, nismo konkurentni na europskom tržištu, uvozimo sve više, te smo primorani ubrzano raditi na cijelom nizu rješenja.

Nerijetko se može čuti kako je Hrvatska turistička zemlja. Te kako je, sukladno tome, potrebno razvijati poljoprivrednu proizvodnju. Na žalost tog razvoja još uvijek nema. Ne samo da nismo stvorili nove, bolje, uvjeta za djelotvorniju poljoprivredu, nismo čak ni sustavno pristupili održavanju postojećih uvjeta i kapaciteta poljoprivredne proizvodnje. Na žalost, Republika Hrvatska u početku nije pristupila kvalitetnoj privatizaciji okrupnjenih i donekle dobro organiziranih bivših društvenih poljoprivrednih kombinata. Upravo suprotno, ti društveni subjekti bivali su konstantno potiskivani, nerijetko čak i uništavani, a u isto vrijeme nije se pristupilo stvaranju novih, vitalnijih i tržištu prilagođenih kapaciteta.

OPG-ovi kao okosnica poljoprivredne proizvodnje

Silom prilika, a ne sustavnim promišljanjem, naslijeđena mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG), koja su sustavno potiskivana 45 godina, postaju okosnica domaće poljoprivredne proizvodnje, riječ je o malim gospodarstvima koje prosječno koriste do dva hektara površine.

Jasno je kako u uvjetima snažnog tržišta OPG-ovi nemaju izgleda za uspješnu proizvodnju, te je kao izravna posljedica svega toga nastala, na žalost i dalje traje, nedovoljna proizvodnja te još manja konkurentnost domaćih prehrambenih proizvoda na domaćem i stranom tržištu. Suprotno očekivanjima iz pretpristupnih pregovora Republika Hrvatska, umjesto izvoznika, postala je velika uvoznica hrane. Zdravorazumski se može objasniti kako je praktički neminovan uvoz recimo južnog voća, banana, manga, ananasa, zatim kave ili čaja, ali za uvoz govedine, svinjetine, povrća i voća, mlijeka ili mliječnih proizvoda, cvijeća, za to opravdanih razloga nema, jer za njihov uzgoj i proizvodnju imamo baš sve potrebne agroekološke uvjete. Po najnovijoj statistici za 2022. i 2023. godinu moglo bi se kazati kako smo samodostatni tek u proizvodnji jaja, mesa peradi, vina i žitarica, ali i po tom pitanju, zbog nekonkurentnih cijena tih proizvoda, ni njih ne izvozimo.
Svaka neovisna država koja nema vlastitu proizvodnju i distribuciju hrane, te koja je energetski ovisna, nema osobitu perspektivu. Republika Hrvatska, u ovom momentu, upravo je jedna od takvih država. Ukratko, energetska ovisnost, kao i ovisnost o tuđoj hrani, nije nam trebala. Loša poljoprivredna politika dovela je u pitanje ekonomsku sigurnost države, a kao međunarodni čimbenik na taj smo način poprilično neuvjerljivi. Kada se svemu pridoda i podatak da još od 1993. godine imamo negativnu bilancu u vanjskoj razmjeni prehrambenih proizvoda, s izrazito velikih deficitom, pitanje svih pitanja je što sada trebamo činiti i kako unaprijediti poljoprivredu.

Hrvatsko bilo smatra kako je potrebno sustavno, ali i ubrzano, raditi na stjecanju uvjeta za ostvarivanje djelotvorne poljoprivrede i postojeća ulaganja u poljoprivredi usmjeriti u svrhu ostvarivanja veće proizvodnje raznolikih kvalitetnih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda koji će biti konkurentni na tržištu, čime bi se značajno smanjio postojeći uvoz hrane. Za ostvarivanje ovog cilja potrebno je istodobno izvoditi više mjera.

Prije svega, intenzivnije raditi na okrupnjavanju i većoj obradivosti zemljišta. Naime, jasno je kako je glavni subjekt naše poljoprivredne proizvodnje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG). Zbog toga što su u prethodnom socijalističkom dugogodišnjem razdoblju bila sprječavana u razvoju, mnoga od tih gospodarstava su imala manje od tri hektara zemljišta i to u obliku usitnjenih parcela. Čak i među onima koji su imali nešto više bilo je malo vitalnih i tržišno usmjerenih gospodarstava koja su se, u nastalim tržnim uvjetima, mogla ravnopravno nositi s uvoznom konkurencijom. Prosječna površina korištenog poljoprivrednog zemljišta iznosila je manje od tri hektara kada je riječ o poljoprivrednim kućanstvima. Zbog ovakvog stanja usitnjenosti zemljišta seljak nije mogao koristiti suvremene tehnologije i nije bio u stanju ostvariti naprednu i ekonomski zahtjevnu proizvodnju.

Da bismo bolje shvatili o čemu je riječ, radi usporedbe dakle, prosječna veličina farme u SAD-u je 180 hektara, u Engleskoj 80 hektara, Češkoj 70 hektara, Francuskoj 50 hektara, Švedskoj preko 40 hektara. Ukratko, uzimajući u obzir i one države koje imaju manje hektara po farmi ili OPG-u na razini Europe, prosječna veličina poljoprivrednog gospodarstva u EU iznosi oko 20 hektara po gospodarstvu. Što znači kako naši OPG-ovi znatno zaostaju po veličini u odnosu na gospodarstva u razvijenim zemljama, te smo zbog domaće ne konkurentnosti uvozili gotovo sve poljoprivredne proizvode.

Stoga se u nas prije petnaestak godina razmišljalo o pristupu okrupnjavanja poljoprivrednih gospodarstava primjenom komasacija. Riječ je o agrarno – tehničkoj mjeri koja se primjenjuje pri kompleksnom uređivanju zemljišta kojom se grupiraju posjedi, rješavaju se imovinsko pravni odnosi, uređuje se prostor kanalskim mrežama, poljskim putovima i sl. No, pri provedbi projekta nailazilo se na različite probleme poput neuređenih zemljišnih knjiga, neurednog katastra, odnosno problema imovinsko – pravne naravi, te se s realizacijom započetih projekata prestalo.
Nakon prestanka projekta komasacije okrupnjavanje zemljišta potpomognuto je provedbom Programa gospodarenja državnog poljoprivrednog zemljišta, kojeg su provodile lokalne uprave. U realizaciji je također bilo više problema. I pored toga ipak su ovi programi ostvarili određeni učinak u okrupnjavanju zakupom i prodajom manjeg dijela državnog zemljišta. Sada imamo manji broj poljoprivrednih gospodarstava od ranije, i sada je prosječna veličina gospodarstva u nas došla na skoro šest hektara što je dobra vijest. Iako su određeni rezultati ostvareni u okrupnjavanju gospodarstava ipak i dalje imamo njihovu nepovoljnu strukturu s obzirom na veličinu, te je to još uvijek jedan od značajnih ograničavajućih čimbenika u razvoju domaće poljoprivrede. To je razlog zbog kojeg mi moramo još intenzivnije raditi na okrupnjavanju poljoprivrednih gospodarstava i proizvodnih parcela. Jer za to imamo sve potrebne kapacitete, naime značajno je za proces okrupnjavanja to što Hrvatska ima ukupno skoro tri milijuna hektara poljoprivrednih površina, a od toga potencijalno obradive površine iznose preko dva milijuna hektara. Na žalost izvan proizvodnje (neobrađeno) još uvijek se nalazi značajan broj površina, i to mahom u državnom vlasništvu.

Ministarstvo poljoprivrede značajan je dio državnog zemljišta stavilo u funkciju proizvodnje zakupom ili sl. te se na taj način ostvaruje povećanje površina OPG-ova. Uspješnom izvođenju okrupnjavanja značajno će pomoći i novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu. Posebne vrijednosti ovog Zakona je što onemogućava prodaju državnog zemljišta i što obvezuje obradu i državnog i privatnog zemljišta. Koristeći neobrađivane površine u zadnjih dvadesetak godina (ukupno 814.225 ha državnog i privatnog vlasništva) u svrhu okrupnjavanja, moguće je ostvariti prevladavajući broj poljoprivrednih gospodarstava veličine preko 15 ha, a time bi se pomoglo i ostvarenju konkurentnosti njihovih proizvoda na tržištu.
Pored okrupnjenih (većih gospodarstava) koji će proizvoditi uglavnom za tržište moći će i manja gospodarstva uspješno egzistirati doprinoseći vlastitom i općem ekonomskom razvitku. Postoje specifične grane proizvodnje u poljskim uvjetima i zaštićenim proizvodnim prostorima (plastenici i staklenici), kao što je: uzgoj povrća, jagodastog voća, ljekovitog bilja, cvijeća te uzgoj kunića, pčela, puževa te mješovita proizvodnja, kao i proizvodnja ekoloških i tradicijskih proizvoda. Svakako, putem povećane obradivosti do sada zapuštenih zemljišta i okrupnjavanjem gospodarstava, postići će se znatno bolji uvjeti za ostvarivanje djelotvorne poljoprivrede čiji proizvodi će se moći plasirati na tržištu.

Uz ostvarivanje veće obradivosti i okrupnjavanja površina potrebno je za unapređenje poljoprivrede više primjenjivati navodnjavanje.

Dodavanjem vode, koja nedostaje posebno u ljetnim mjesecima, ostvaruje se raznolika, sigurna i kvalitetna poljoprivredna proizvodnja. Nedostatak vode tijekom vegetacijskog razdoblja ovisi o klimatskim prilikama, mikrolokaciji i uzgajanoj kulturi. U svijetu sada se navodnjava oko 18 % obradivih površina i na tim površinama proizvodi se oko 40 % ukupne hrane. U Europi se navodnjava oko 13 % površina. U Hrvatskoj je navodnjavanje stvarno zanemareno.  Mogućnosti za navodnjavanje u nas su dobre. Imamo podosta površina i bogat vodni potencijal. S obzirom na postojeće površine Hrvatska raspolaže potencijalima za daleko veću poljoprivrednu proizvodnju od one koju danas ostvaruju naša gospodarstva.

Republika Hrvatska mora izgraditi nove sustave navodnjavanja. Posebno je potrebno sada uložiti puno posla i znanja u koncipiranju potrebnih Programa za dobivanje sredstava iz strukturnih i kohezijskih fondova EU. Ova prilika ne smije se propustiti i treba pravovremeno podnijeti odgovarajuće zahtjeve za sredstva u svrhu izgradnje sustava navodnjavanja i rekonstrukciju sustava odvodnje s uređenjem proizvodnih površina. Time će se ostvariti uvjeti i za značajno unapređenje poljoprivredne proizvodnje te mogućnosti uzgoja raznolikih kultura, odnosno, dobivanje poljoprivrednih proizvoda koji nam sada nedostaju.

Ekološka proizvodnja

Određen doprinos unapređenju poljoprivrede ostvarit će se širenjem ekološke poljoprivrede, jer posjedujemo dobre uvjete za njezinu primjenu. Imamo podosta čistog tla i voda, a sada koristimo svega oko 23.000 ha ili oko 1,1 %, obradivih površina za ekološku proizvodnju. Veći broj europskih zemalja proizvode ekološke proizvode na znatno većim površinama. Tako Njemačka koristi 8% obradivih površina, Italija 9 %, Austrija 12 %, a Lihenštajn čak oko 40 % (Tomić, 2012.). Budući da se u svijetu, a i u nas, sve više cijene ekološki proizvodi, cijena im je veća 60-100 % od proizvoda konvencionalne proizvodnje i da imamo spomenute dobre uvjete, potrebno je znatno više razvijati ovaj oblik proizvodnje. Prema sadašnjim prilikama realna je mogućnost, u kraćem vremenu, povećati našu ekološku poljoprivrednu proizvodnju na 5 – 8 % obradivih površina. Isto tako imamo pogodne uvjete za proizvodnju naših autohtonih ili tradicijskih proizvoda, kao na primjer: paški sir, slavonski kulen, dalmatinski i istarski pršut, maslinovo i bućino ulje. Ovi proizvodi već ostvaruju dobar plasman na domaćem i stranom tržištu pa većom proizvodnjom ‘brend proizvodima’ unaprijedit ćemo našu poljoprivredu. Određeno unaprjeđenje naše poljoprivrede može se postići i proizvodnjom biogoriva, koji bi donijeli ekološku i gospodarsku korist. Upotrebljavali bi se kao alternativno gorivo i zamijenili bi jedan dio korištenih fosilnih goriva (naftu) u prometu. Time bi se doprinijelo manjoj emisiji stakleničkih plinova, odnosno, ublažavanju klimatskih promjena, a doprinose i gospodarskoj koristi u poljoprivredi.

Potpore u poljoprivredi

U cilju stvaranja boljih uvjeta za ostvarivanje djelotvorne poljoprivrede te ostvarivanje kvalitetnih poljoprivrednih proizvoda potrebno je imati odgovarajuće potpore. Dosadašnji sustav poticaja imao je ozbiljne nedostatke. Temeljna primjedba bila je što poticaji nisu bili usmjereni samo u svrhu ostvarivanja povećanja poljoprivredne proizvodnje već su se podosta koristili i u svrhu rješavanja socijalnih pa i političkih pitanja na selu. U svrhu daljnjeg razvoja poljoprivrede i racionalnog korištenja poticaja za izravna plaćanja (proizvodnju) potrebno je donijeti regionalizaciju poljoprivredne proizvodnje, koja je donekle već razrađena. Temeljem usvojene regionalizacije dobit će se odgovor gdje se pojedine grane proizvodnje mogu razvijati i u kojim uvjetima može se dobiti kvalitetna proizvodnja i pristupačna cijena koštanja. Tim putem moguće je lakše ostvariti ciljana ulaganja u strateške projekte, kao što su proizvodnja voća (posebno maslinarstvo) i proizvodnja povrća u južnom dijelu Hrvatske te ratarska i stočarska proizvodnju (posebno proizvodnja šećera) u Slavoniji, kao i ulaganja u ekološku i tradicijsku poljoprivredu.
Isto tako uz primarnu proizvodnju potrebno je poticati i prehrambenu industriju, jer se procesuirani proizvodi lakše prodaju na tržištu. Usmjeravanje potpora u ove programe može se očekivati brži razvitak poljoprivrede, osiguranje većeg broja naših proizvoda za vlastito i strano tržište, kao i veće zapošljavanje u poljoprivredi.

Obrazovanje u poljoprivredi

Obrazovanje u poljoprivredi odvija se na tradicijski način. Mrežu obrazovnih institucija čine u Hrvatskoj dva fakulteta, jedno visoko gospodarsko učilište, dva veleučilišta i nekoliko poljoprivrednih škola. Međutim, još uvijek u sustavu obrazovanja nedostaje potrebno obrazovanje za poljoprivredne proizvođače (OPG-ove). Temeljem toga još uvije u nas može poljoprivredni proizvođač biti svaka osoba bez obzira na zvanje i znanje. U svakom slučaju sustav za rad u poljoprivredi mora se mijenjati. Naime, za vođenje poljoprivredne proizvodnje, poljoprivrednik mora imati odgovarajuću kvalifikaciju, kao što ima voditelj proizvodnje u svakoj drugoj gospodarskoj grani. U skladu s tim potrebno je u postojećem sustavu obrazovanja u poljoprivredi imati program i određeno zvanje koje će biti potrebno za voditelja proizvodnje. Isto tako potrebno je uvesti i obrazovanje cjeloživotnog obrazovanja poljoprivrednika i stručnjaka u savjetodavnoj poljoprivrednoj službi, kako bi se u poljoprivrednoj praksi uvijek primjenjivala suvremena znanja i praktična dostignuća. Uz nadopune u sustavu obrazovanja potrebno je putem savjetodavne službe, pomognuto s obrazovnim institucijama, stalno tiskati manje stručne publikacije, knjižice ili biltene, kao što to čine zemlje s naprednom poljoprivredom, kako bi i na taj način unapređivali poljoprivrednu praksu. U svakom slučaju promjenom postojećeg sustava obrazovanja ostvarit će se uvjeti za značajno unapređenje naše poljoprivrede.

Poljoprivreda i turizam

Naše turiste mora, prije svega, hraniti hrana proizvedena na hrvatskim poljima. Na žalost, danas postoje veliki problemi u našoj poljoprivredi, možda su veći nego problemi u bilo kojoj drugoj gospodarskoj grani. Međutim, i pored postojećih problema, može se najviše i učiniti u poljoprivredi. Imamo dobre prirodne uvjete za razvoj poljoprivrede, imamo potrebno iskustvo pa i dobru tradiciju. Ako budemo koristili ove vrijednosti tada možemo ostvariti znatno djelotvorniju i konkurentniju poljoprivredu od trenutačne. Proizvodnjom kvalitetnih poljoprivrednih proizvoda ostvarit će se uvjeti za unapređivanje turizma i ostvarenje njegovog većeg ekonomskog doprinosa. Na temeljima razvijenije poljoprivrede i turizma lakše će se moći razvijati i ostale grane gospodarstva koje imaju također dobre uvjete u nas, kao što su more s ribarstvom i brodogradnjom te šumarstvo s drvnom industrijom. Pri tome dobro je podsjetiti se i napisanih riječi našeg uglednog akademika Vladimira Stipetića: ‘Malo koja država je uspjela ostvariti svoj razvoj, a da prije toga ili istodobno nije razvila poljoprivredu’!

Socijalna solidarnost

Hrvatsko bilo ne vjeruje kako se svi odnosi u društvu reguliraju mehanički. Na osnovu zakona i države, kao i zakona tržišta. Smatramo kako je zbog potpunijeg zadovoljstva društva, time i pojedinca, neophodno konstantno voditi računa o uspostavljanju jednakih izgleda za sve. Nikome se ne jamči uspjeh, ali svatko mora imati priliku za postići uspjeh.
Oni koji te izglede, zbog objektivnih ili subjektivnih razloga, ne iskoriste, zaslužuju određeni stupanj solidarnosti, od toga da im se omogući minimum socijalne zaštite, do toga da im se pruži nova prilika.
To naročito vrijedi za mladež.
Nitko, dakle, u Republici Hrvatskoj ne smije biti oštećen zbog činjenice da je rođen u siromašnoj obitelji, ili slično tome. Hrvatsko bilo zalagati će se da vlast neprekidno ispravlja nepravde koje se sastoje u tome da su startne pozicije velikog broja ljudi pogoršane bez njihove krivnje.

Obitelj kako temelja zdrave društvene zajednice

Posljednjih desetak godina svjedoci smo globalnih negativnih trendova kojima je za cilj rušenje osnovnih demokršćanskih vrijednosti, posebice stabilne obitelji kao temelja zdrave društvene zajednice. Ovi trendovi kreću se u rasponu od nekontrolirane migracijske zamjene stanovništva u kojoj se pridošlice kulturološki i jezično gotovo uopće ne asimiliraju u hrvatsko društvo, pa sve do otvorenih napada i neskrivene mržnje spram pripadnika katoličke vjeroispovijesti koji umjesto medijske i javne osude bivaju promovirani kao djelovanje progresivnog dijela nacije.

Ovaj ‘progresivni dio nacije’ kumovao je i ratifikaciji Istambulske konvencije putem koje je pod krinkom zaštite prava žena i djece cijelo sektor socijalne skrbi prepušten na upravljanje aktivistima i lobističkim grupa kontroliranim od strane nekog fantomskog međunarodnog upravnog tijela, a čiji su članovi mahom specijalizirali ‘rodne studije’, znanost koja do prije par godina nije niti postojala. Upravo je uvođenje rodne ideologije po kojoj spol ne postoji, već je to društveno zadana kategorija za koju osoba može imati pravo samoodređenja od rane životne dobi, bio glavni cilj ratifikacije Istambulske konvencije.

Tako za posljedicu imamo činjenicu jedne ‘društvene zaraze’ u kojoj je broj djece i mladeži koja za sebe tvrde da su transrodna u Hrvatskoj posljednjih godina porastao više puta.

Ovaj trend koji se širi putem liberalnih medija, popularne kulture i kontroliranog narativa na društvenim mrežama u svojoj je progresiji imala nesebičnu pomoć agresivnih transaktivističkih organizacija čiji su se članovi i simpatizeri nažalost uspjeli infiltrirati u hrvatski zdravstveni sustav sa ciljem da što veći broj ove djece u što ranijoj dobi upute u postupke promjene spola, za koje i sami tvrde da su neki još u eksperimentalnoj fazi, čime se djeci čini nepopravljiva klinička šteta.

Rodna ideologija pustila je svoje negativne korijene i u hrvatski obrazovni sustav, gdje opet spomenute aktivističke skupine i ‘progresivni pedagoški mislioci’ od najranije dječje dobi promiču ideje ‘rodne ravnopravnosti’ i ‘rodnih stereotipova’ po kojima je djeci njihov spol samo ‘određen prema rođenju’ i ona ga sama tijekom života mogu mijenjati po želji. Roditelji suočeni sa ovim fenomenom, pored prvotnog šoka, vrlo brzo shvaćaju da u postojećim hrvatskim zakonima već postoje opstrukcije koje smanjuju njihov utjecaj na djetetove odluke po važnim životnim pitanjima kao što je promjena spola, a što i jest prvotni naum cijele ove agende: destrukcija tradicionalnih obiteljskih veza.

Nema više majke i oca: sada smo samo Roditelj 1 & Roditelj 2.

Hrvatsko bilo zalaže se za obitelj po prirodnim načelima, ne samo kao zajednicu majke, oca i djece, već kao temeljnu sastavnicu društva u cjelini. Po našem razmišljanju obitelj je svetinja i posljednje uporište za očuvanje hrvatskih povijesnih i tradicionalnih vrednota, a koje su danas ozbiljno ugrožene. Stoga, kroz ovu Deklaraciju Hrvatsko bilo najavljuje otvoreni ‘Rat za obitelj’ u kojem su glavni ciljevi demografska i svjetonazorska revitalizacija cijelog hrvatskog društva kroz reformu postojećeg sustava vrijednosti i otvoreno zalaganje za nulifikaciju Istambulske konvencije čiji deklarativni ciljevi u Hrvatskoj (zaštita djece i žena od nasilja) nisu do danas zaživjeli jednim jedinim slovom.

Izopačeni pristup današnjoj demografskoj problematici svjedoči i činjenica kako živimo u vremenima kada dio hrvatskog društva slavi čedomorstvo kao kontracepcijsko sredstvo, a majka koja to učini postaje heroina tog ‘progresivnog’ dijela nacije. Prema našim promišljanjima postojeće zakonsko rješenje pitanja abortusa treba doraditi na način da se detaljnije definiraju medicinske i etičke indikacije za abortus, uz svekoliku moguću preventivu u obliku psihosocijalnih intervencija sa majkama u cilju održanja trudnoće.

Priziv savjesti je ustavna temeljna vrednota koju treba sačuvati, a ne koristiti je samo kada ‘elite’ ili njihova djeca trebaju izbjeći vojnu obvezu.

Hrvatski branitelji i Domovinski rat

Temeljno načelo na kojem će Hrvatsko bilo bazirati rad i djelovanje vezano za hrvatske branitelje je ‘Deklaracija o Domovinskom ratu’, odnosno zaštita i provedba iste. Samim time i zaštita temeljne vrijednosti Domovinskog rata, uspostave i obrane državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske, kao i sukladno Deklaraciji puna zaštita, dostojanstvo i skrb za hrvatske branitelje koje im Republika Hrvatska jamči kao najzaslužnijima za njeno stvaranje. Hrvatsko bilo osuditi će i poduzeti sve zakonski raspoložive i dozvoljene mjere i postupke na svaki neargumentirani i provokativni napad sa ciljem omalovažavanja i negiranja tekovina Domovinskog rata.

Kada govorimo o školstvu i zastupljenosti gradiva u kojem se uči o Domovinskom ratu svjedoci smo nedostatka takvog gradiva. Na žalost, protivnici hrvatske slobode i samostalnosti i dalje pišu, uređuju i pokušavaju iskriviti i lažirati noviju nacionalnu povijest onako kako su to radili i prije Domovinskog rata.

Smatramo nužnim u udžbenike povijest ugraditi gradivo o vremenu i događajima neposredno i nakon drugog svjetskog rata, posebice strašnim zločinima nad hrvatskim narodom koje su počinili komunisti i njihovi suradnici. Nećemo dozvoliti da nam našu mladost, našu budućnost truju kao i ranije lažima, boriti ćemo se istinom na razne načine, kroz dokumentarne i igrane filmove, školske knjige, korištenjem državnih institucija (hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar i sl.), putem izravnih svjedočenja i predavanja hrvatskih branitelja dok su još uvijek živi i sposobni za to, te sve dokumentirati i memorirati kao zalog istine za budućnost.

Jedna od najbitnijih stavki je zdravstvena i socijalna skrb za hrvatske branitelje i njihove obitelji kroz za to određene institucije. Posebice se moramo osvrnuti na Veteranske centre jer dosadašnja iskustva nam pokazuju svu problematiku vezanu uz djelovanje istih, a najizraženija je netransparentnost u radu, te nestručno i nekvalitetno određivanje prioriteta korištenja centara.

U Centre se, na žalost, odlazi preko poznanstava i veza dok to stvarno potrebitima iz navedenih razloga nije omogućeno, bez obzira na stvarnu potrebu i loše zdravstveno stanje. Smatramo potrebnim utvrditi razloge zbog čega se takve anomalije događaju, te poduzeti sve mjere kako bi se potrebitima osigurala zdravstvena skrb i rehabilitacija, a onima koji to protuzakonito koriste i tako dovode do niza daljnjih problema za pojedine hrvatske branitelje i njihove obitelji da za to odgovaraju.

Posebnu pozornost obratit ćemo na krajnje teške socijalne slučajeve branitelja kojih je sve više, a riječ je o neljudskim uvjetima u kojima pojedini hrvatski branitelji i njihove obitelji žive, odnosno preživljavaju, a nedostojni su čovjeka.

Svakodnevno smo svjedoci slučajeva gdje hrvatski branitelji nemaju osnovnih sredstava za život, nemaju gdje živjeti, žive po šupama i ruševnim objektima, nemaju dovoljno sredstava za osnovne ljudske potrebe, hranu, ogrjev i drugo. Republika Hrvatska raspolaže sa dovoljno nekretnina koje su zapuštene i propadaju, a mogle bi se dati na korištenje braniteljima i sa kojima bi riješili bar dio navedenih problema. Ostale navedene probleme potrebno je rješavati sustavno i traženjem razloga koji su doveli do navedenog stanja, kao i najboljih rješenja da probleme riješimo, jer je nedopustivo da hrvatski branitelji i njihove obitelji u današnje vrijeme nemaju život dostojanstven čovjeka.

Deklaracijom o Domovinskom ratu decidirano su određena prava hrvatskih branitelja, njihove djece i obitelji, međutim ona se ne poštuje i ne provodi ili provodi samo u manjem broju (posebice kroz školski sustav, zapošljavanje itd.). To je potrebno ispraviti, omogućiti braniteljima da ostvare prava koja su im zajamčena te ih na taj način zaštititi, a sve koji se toga ne budu pridržavali javno prozvati i poduzeti zakonske mjere kako bi odgovarali za kršenje propisanih prava.

Zalagat ćemo se za centralizaciju i objedinjavanje ključnih braniteljskih udruga, odnosno formiranje i stvaranje jedne krovne braniteljske udruge, sa definiranim stavovima i ciljevima te ćemo se posvetiti i pitanju ratne odštete prema Republici Hrvatskoj, posebice prema zatočenicima srpskih koncentracijskih logora.

Hrvatsko bilo će raditi na jačanju svijesti o potrebi vraćanja obveznog vojnog roka, kao i dijelom osposobljavanja mladih ljudi u osnovnim vještinama preživljavanja u prirodi i korištenja osnovnih oružja i oruđa kroz školski sustav, teorijskoj i terenskoj nastavi, naravno u najprihvatljivijem formatu. Zalagat ćemo se i boriti kako bi vratili vojni rok jer je neminovan ne samo za jačanje obrambene sposobnosti nego i za jačanje i osposobljavanje mladih ljudi za daljnji život.

NAŠI CILJEVI

• Demokratska, jaka i međunarodno uvažena država, koja štiti prava hrvatskog naroda, kao i svih hrvatskih građana
• Stabilna i uspješna ekonomija, koja neprekidno unapređuje životni standard građana
• Efikasna, jeftina i nekorumpirana vlast, koja obavlja svoj posao i ne pokušava nametnuti svoj monopol privredi i društvu
• Država u kojoj će se Hrvati i drugi građani osjećati sigurno u svojim domovima, kao i na ulicama svojih gradova
• Država u čijim školama đaci stječu znanja koja im daju priliku u životu i uče o vrijednostima koje ih čine odgovornim građanima
• Država u kojoj postoji skrb za sve slabe i nemoćne, te otpor protiv svih moćnika

NAŠI PRIORITETI

• Efikasna i snažna Republika Hrvatska
• Nacionalna integracija
• Europske integracije
• Vodeća uloga u regiji
• Sigurnost i prava građana
• Društveni razvoj

ZBOG ČEGA SAM ČLAN HRVATSKOG BILA

Vjerujem kako se snaga i potencijal hrvatskog čovjeka i njegove države nalazi u ljudima, kako se državni i društveni poredak mora zasnivati na poštovanju i zaštiti osobnog i nacionalnog dostojanstva, slobode i prava na neometan razvoj svakog čovjeka.
Vjerujem u jednaka prava i jednake izglede za sve, bez obzira na spol, nacionalnu, vjersku i bilo koju drugu pripadnost.
Vjerujem kako budućnost u sebi nosi velike izglede za napredovanje našega naroda i svih naših građana.
Vjerujem da se Republika Hrvatska neprekidno mora vraćati svojim korijenima, u kojima je definirano opredjeljenje za slobodu i demokraciju.
Vjerujem kako privatna inicijativa predstavlja motor napretka u svim oblastima, i kako svaka institucija našega društva treba njegovati i poticati samostalnost pojedinaca u razmišljanju i djelovanju.
Vjerujem kako vlast mora biti servis građanima, pod njihovom budnom kontrolom i u stalnom procesu usavršavanja.

U konačnici, smatram i vjerujem da je Hrvatsko bilo najbolja politička organizacija za ostvarenje ovih ideala!