KRDINAL MÜLLER ‘Fiducia supplicans’ je kontradiktorna sama sebi

Vatikan je ovaj tjedan potaknuo široku raspravu među biskupima i drugim crkvenim vođama, nakon objave dokumenta Fiducia supplicans, koji pruža okvir za svećeničke blagoslove istospolnih parova.

Dok su neki hvalili tekst Dikasterija za nauk vjere, drugi su izrazili ozbiljnu zabrinutost, a neke su biskupske konferencije odbacile provedbu dokumenta u svojim zemljama.

Dokument Fiducia supplicans napisao je kardinal Victor Manuel Fernandez, koji je ranije ove godine imenovan voditeljem Dikasterija za nauk vjere.

No kardinal Gerhard Müller, koji je vodio Vatikanski doktrinarni ured od 2012. do 2017., rekao je u eseju od četvrtka da je tekst „kontradiktoran sam po sebi“ i da „zahtijeva daljnje pojašnjenje“.

U svjetlu tekuće rasprave o dokumentu Fiducia supplicans i Müllerovoj ulozi u Crkvi, Dijalog u nastavku objavljuje njegov esej u cijelosti:

Jedini blagoslov Majke Crkve je Istina koja će nas osloboditi. Bilješka o Deklaraciji Fiducia supplicans kardinala Gerharda Ludwiga Müllera:

Deklaracijom Fiducia supplicans (FS) o pastoralnom značenju blagoslova, Dikasterij za nauk vjere (DDF) dao je izjavu koja je bez presedana u učenju Katoličke Crkve. Ovaj dokument zapravo potvrđuje da je moguće da svećenik blagoslovi (ne liturgijski, nego privatno) parove koji žive u spolnoj vezi izvan braka, uključujući i istospolne parove. Brojna pitanja koja postavljaju biskupi, svećenici i laici kao reakcije na ove izjave zaslužuju jasan i nedvosmislen odgovor.

Ne proturječi li ova izjava jasno katoličkom nauku? Jesu li vjernici dužni prihvatiti ovo novo učenje? Smije li svećenik izvoditi takve nove prakse koje su upravo izmišljene? I može li dijecezanski biskup zabraniti iste, ako bi se odvijale u njegovoj biskupiji? Kako bismo odgovorili na ova pitanja, pogledajmo što dokument točno uči i na koje se argumente oslanja.

Dokument, o kojem opća skupština kardinala i biskupa ovog Dikasterija nije niti raspravljala niti ga je odobrila, priznaje da je hipoteza (ili učenje?) koju predlaže nova i da se temelji prvenstveno na pastoralnom učiteljstvu pape Franje.

Prema katoličkoj vjeri, papa i biskupi mogu postaviti određene pastoralne naglaske i kreativno povezati istinu Objave s novim izazovima svakog doba, kao na primjer na području socijalnog nauka ili bioetike, poštujući temeljna načela kršćanske antropologije. Ali te novotarije ne mogu ići dalje od onoga što su im jednom zauvijek apostoli objavili kao Božju riječ (Dei verbum 8). Zapravo, ne postoje nikakvi biblijski tekstovi ili tekstovi crkvenih otaca i učitelja ili prethodni dokumenti Učiteljstva koji bi poduprli zaključke FS-a. Štoviše, ono što vidimo nije razvoj, već doktrinarni skok. Jer o doktrinarnom razvoju može se govoriti samo ako je novo objašnjenje sadržano, barem implicitno, u Objavi i, prije svega, ne proturječi dogmatskim definicijama. A doktrinarni razvoj koji doseže dublji smisao doktrine morao bi se dogoditi postupno, kroz dugo razdoblje sazrijevanja. Zapravo, posljednju izjavu Učiteljstva o ovom pitanju izdala je Kongregacija za nauk vjere u odgovoru na dubiju, objavljenom u ožujku 2021., prije manje od tri godine, i kategorički odbacila mogućnost blagoslova takvih zajednica. Ovo se odnosi i na javne blagoslove i na privatne blagoslove za ljude koji žive u grješnim uvjetima.

Kako FS opravdava predlaganje nove doktrine, bez da proturječi prethodnom dokumentu iz 2021.?

Prije svega, FS priznaje da i odgovor Kongregacije iz 2021. i tradicionalno, validno i obvezujuće učenje o blagoslovima ne dopuštaju blagoslove u situacijama koje su u suprotnosti s Božjim zakonom, kao u slučaju izvanbračnih spolnih zajednica. To je jasno za sakramente, ali i za druge blagoslove koje FS naziva „liturgijskima”. Ovi „liturgijski” blagoslovi pripadaju onome što Crkva naziva „sakramentalima”, o čemu svjedoči Rimski obrednik. Kod ove dvije vrste blagoslova mora postojati suglasnost između blagoslova i Crkvenog nauka (FS 9-11).

Stoga, kako bi se prihvatio blagoslov situacija koje su suprotne Evanđelju, DDF predlaže originalno rješenje: proširiti pojam blagoslova (FS 7, FS 12). To se opravdava na sljedeći način: „Moramo također izbjegavati opasnost reduciranja značenja blagoslova samo na prethodno gledište, jer bi nas to dovelo do toga da za jednostavan blagoslov zahtijevamo iste moralne uvjete koji se traže za primanje sakramenata.” (FS 12). To jest, potreban je novi koncept blagoslova, onaj koji nadilazi sakramentalne blagoslove kako bi pastoralno pratio hod onih koji žive u grijehu.

Sada, u stvarnosti, to proširenje izvan sakramenata već se događa kroz druge blagoslove odobrene u Rimskom obredniku. Crkva ne zahtijeva iste moralne uvjete za blagoslov kao za primanje sakramenta. To se događa, na primjer, u slučaju pokornika koji ne želi napustiti grešnu situaciju, ali koji može ponizno zatražiti osobni blagoslov kako bi mu Gospodin dao svjetlo i snagu da razumije i slijedi učenja Evanđelja. Ovaj slučaj ne zahtijeva novu vrstu „pastoralnog“ blagoslova.

Zašto je onda potrebno proširiti značenje „blagoslova“, ako blagoslov kako se poima u Rimskom obredniku već nadilazi blagoslov koji se daje u sakramentu? Razlog je taj što su blagoslovi koje razrađuje Rimski obrednik mogući samo nad „stvarima, mjestima ili prilikama koje su u suprotnosti s pravilom ili duhom Evanđelja” (FS 10, citirajući Rimski obrednik). I to je točka koju DDF želi prevladati, budući da želi blagosloviti parove u okolnostima, kao što su istospolne veze, koje su u suprotnosti sa zakonom i duhom Evanđelja. Istina je da Crkva može dodati „nove sakramentale” postojećima (Drugi vatikanski sabor: Sacrosanctum Concilium 79), ali ne može mijenjati njihovo značenje na način da banalizira grijeh, osobito u ideološki nabijenoj kulturnoj situaciji koja također dovodi vjernike u zabludu. Ova promjena značenja je upravo ono što se događa u FS-u, koji izmišlja novu kategoriju blagoslova izvan onih povezanih sa sakramentom ili blagoslovom, kako ih Crkva razumije. FS kaže da su to neliturgijski blagoslovi koji pripadaju pučkoj pobožnosti. Dakle, postojale bi tri vrste blagoslova:

a) Molitve povezane sa sakramentima, koje ištu da osoba bude u odgovarajućem stanju za primanje sakramenata ili da osoba dobije snagu za odvraćanje od grijeha.

b) Blagoslovi, kako su sadržani u Rimskom obredniku i kako ih je katolička doktrina uvijek shvaćala, koji se mogu uputiti osobama, čak i ako žive u grijehu, ali ne na „stvari, mjesta ili okolnosti koje … proturječe zakonu ili duhu Evanđelja” (FS 10, citirajući Rimski obrednik). Tako bi npr. mogla biti blagoslovljena žena koja je pobacila, ali ne i klinika za pobačaje.

c) Novi blagoslovi koje predlaže FS bili bi pastoralni, a ne liturgijski ili obredni blagoslovi. Stoga više ne bi imali ograničenja „obrednih“ ili blagoslova poput onih pod „b)“. Mogli bi se primijeniti ne samo na osobe u grijehu, kao u „obrednim“ blagoslovima, već i na stvari, mjesta ili okolnosti koje su u suprotnosti s Evanđeljem.

Ovi blagoslovi tipa „c)” ili „pastoralni” blagoslovi su novina. Budući da nisu liturgijski, nego „pučke pobožnosti”, navodno ne bi kompromitirali evanđeoski nauk i ne bi morali biti dosljedni ni moralnim normama ni katoličkom nauku. Što se može reći o ovoj novoj kategoriji blagoslova?

Prvo zapažanje je da nema temelja za ovu novu uporabu u biblijskim tekstovima koje FS citira, niti u bilo kojoj prethodnoj izjavi Učiteljstva. Ni tekstovi koje je ponudio papa Franjo ne pružaju temelj za ovu novu vrstu blagoslova. Jer već blagoslov po Rimskom obredniku (tip „b)”) dopušta svećeniku da blagoslovi nekoga tko živi u grijehu. I ova vrsta „blagoslova može se lako primijeniti na nekoga tko je u zatvoru ili u rehabilitacijskoj skupini, kako Franjo kaže (citirano u FS 27). Inovativni „pastoralni” blagoslov (tip „c)”), naprotiv, nadilazi ono što Franjo govori, jer bi se takav blagoslov mogao dati nekoj stvarnosti koja je protivna Božjem zakonu, kao što je izvanbračna zajednica. Zapravo, prema kriteriju ove vrste blagoslova, moglo bi se čak blagosloviti kliniku za pobačaje ili mafijašku skupinu.

To dovodi do drugog zapažanja: opasno je izmišljati nove izraze koji su u suprotnosti s tradicionalnom uporabom jezika. Takav postupak može dovesti do proizvoljne uporabe vlasti. U ovom slučaju, činjenica je da blagoslov ima vlastitu objektivnu stvarnost i stoga se ne može po volji redefinirati kako bi odgovarao subjektivnoj namjeri koja je u suprotnosti s prirodom blagoslova. Ovdje mi pada na pamet čuvena rečenica Humptyja Dumptyja iz Alice u zemlji čudesa: „Kada upotrijebim riječ, ona znači samo ono što ja odaberem da znači, ni više ni manje.“ Alice odgovara: „Pitanje je možeš li učiniti da riječi znače toliko različitih stvari.“ A Humpty Dumpty kaže: „Pitanje je tko će biti gospodar; to je sve.“

Treće zapažanje odnosi se na sam pojam „neliturgijskog blagoslova” koji nema namjeru da bilo što sankcionira (FS 34), odnosno na „pastoralni” blagoslov (tip „c)”). Po čemu se razlikuje od blagoslova o kojemu razmišlja Rimski obrednik (tip „b”)? Razlika nije u spontanoj naravi blagoslova, što je već moguće kod blagoslova tipa „b)”, jer ih se ne treba regulirati niti odobriti u Rimskom obredniku. Nije razlika ni u pučkoj pobožnosti, jer su blagoslovi po Rimskom obredniku već prilagođeni pučkoj pobožnosti, koja traži blagoslov predmeta, mjesta i ljudi. Čini se da je inovativni „pastoralni” blagoslov stvoren ad hoc za blagoslov situacija koje su u suprotnosti sa zakonom ili duhom Evanđelja.

Ovo nas dovodi do četvrtog opažanja u vezi s predmetom ovog „pastoralnog“ blagoslova, koji ga razlikuje od „obrednog“ blagoslova Rimskog obrednika. „Pastoralni” blagoslov može uključivati situacije koje su suprotne Evanđelju. Primijetite da ovdje nisu blagoslovljene samo grešne osobe, već da je blagoslovom para blagoslovljen i sam grešni odnos. Dakle, Bog ne može poslati svoju milost na odnos koji mu je izravno suprotan i koji se ne može urediti prema njemu. Izvanbračni spolni odnos, kao spolni odnos, ne može ljude približiti Bogu i stoga se ne može otvoriti Božjem blagoslovu. Stoga, ako bi ovaj blagoslov bio dan, njegov jedini učinak bio bi zbuniti ljude koji ga primaju ili koji mu prisustvuju. Mislili bi da je Bog blagoslovio ono što ne može blagosloviti. Ovaj „pastoralni” blagoslov ne bi bio ni pastoralni ni blagoslov. Istina je da je kardinal Fernandez u kasnijim izjavama za Infovaticanu rekao da se ne blagoslivlja zajednica, nego par. Međutim, time se riječ ispražnjava od njezina značenja, budući da je ono što par definira kao par upravo to što su zajednica.

Poteškoća s blagoslivljanjem zajednice ili para posebno je očita u slučaju homoseksualnosti. Jer u Bibliji, blagoslov ima veze s poretkom koji je Bog stvorio i koji je proglasio dobrim. Ovaj se poredak temelji na spolnoj razlici između muškarca i žene, pozvanih da budu jedno tijelo. Blagoslivljati stvarnost koja je suprotna stvorenju ne samo da je nemoguće, nego je i bogohuljenje. Još jednom, ne radi se o blagoslovu osoba koje „žive u zajednici koja se nikako ne može usporediti s brakom” (FS, br. 30), nego o blagoslovu same zajednice koja se ne može usporediti s brakom. Upravo u tu svrhu stvorena je nova vrsta blagoslova (FS 7 i 12).

U tekstu se pojavljuje nekoliko argumenata koji pokušavaju opravdati te blagoslove. Prvo, mogućnost uvjeta koji smanjuju odgovornost grešnika. Međutim, ti se uvjeti odnose na osobu, a ne na sam odnos. Također se kaže da je traženje blagoslova moguće dobro koje te osobe mogu ostvariti u svojim sadašnjim uvjetima, kao da traženje blagoslova već predstavlja otvaranje Bogu i obraćenju. Ovo može biti točno za one koji traže blagoslov za sebe, ali ne i za one koji traže blagoslov kao par. Ovi potonji, tražeći blagoslov, implicitno ili eksplicitno nastoje opravdati svoju vezu pred Bogom, ne shvaćajući da ih upravo njihova veza udaljava od Boga. Konačno, tvrdi se da postoje pozitivni elementi u odnosu i da oni mogu biti blagoslovljeni, ali ti pozitivni elementi (na primjer, da jedno pomaže drugome u bolesti) sekundarni su u odnosu na sam odnos – čija je određujuća karakteristika dijeljenje spolne aktivnosti – a ti elementi ne mijenjaju prirodu ovog odnosa, koji ni u kojem slučaju ne može biti usmjeren prema Bogu, kao što je već navedeno u Responsumu Kongregacije za nauk vjere 2021. Čak i u klinici za pobačaje ima pozitivnih elemenata, od anesteziologa koji sprječavaju fizičku bol, do želje liječnika da zaštite život žene koja pobacuje.

Peto zapažanje tiče se unutarnje nedosljednosti ovog inovativnog „pastoralnog“ blagoslova. Je li uopće moguće davati neliturgijski blagoslov, dakle blagoslov koji službeno ne predstavlja Kristov nauk i nauk Crkve? Ključ za odgovor na ovo pitanje nije jesu li obredi službeno odobreni ili su spontano improvizirani. Pitanje je je li onaj koji blagoslivlja svećenik, predstavnik Krista i Crkve. FS tvrdi da nema problema za svećenika pridružiti se molitvi onih koji se nađu u situaciji protivnoj Evanđelju (FS 30), no u ovom blagoslovu svećenik ne sudjeluje samo u njihovoj molitvi, nego zaziva silazak Božjih darova na sam odnos. Ukoliko svećenik djeluje kao svećenik, on djeluje u ime Krista i Crkve. A tvrditi da se značenje ovog blagoslova može odvojiti od Kristova nauka znači postulirati dualizam između onoga što Crkva čini i onoga što Crkva govori. No, kako uči Drugi vatikanski sabor, objava nam je dana djelima i riječima, koje su neodvojive (Dei Verbum 2), a crkveni navještaj ne može odvojiti djela od riječi. Upravo su jednostavni ljudi, oni kojima dokument želi pogodovati promičući pučku pobožnost, najpodložniji tome da budu obmanuti simboličnim činom koji je u suprotnosti s naukom, budući da oni intuitivno shvaćaju doktrinarni sadržaj djela.

U svjetlu ovoga, može li vjeran katolik prihvatiti učenje FS-a? S obzirom na jedinstvo djela i riječi u kršćanskoj vjeri, može se samo prihvatiti da je dobro blagoslivljati te zajednice, čak i na pastoralni način, ako se vjeruje da takve zajednice nisu objektivno protivne Božjem zakonu. Iz toga slijedi da sve dok papa Franjo nastavlja tvrditi da su homoseksualne zajednice uvijek u suprotnosti s Božjim zakonom, on implicitno potvrđuje da se takvi blagoslovi ne mogu dati. Učenje FS-a je stoga kontradiktorno samo po sebi i stoga zahtijeva dodatno pojašnjenje. Crkva ne može slaviti jedno, a poučavati drugo jer, kako je zapisao sveti Ignacije Antiohijski, Krist je bio Učitelj „koji reče i postade“ (Efežanima 15,1), te se ne može odvojiti njegovo tijelo od njegove riječi.

Drugo pitanje koje smo postavili bilo je može li svećenik pristati blagosloviti te zajednice, od kojih neke postoje uz legitiman brak ili u kojima nije neuobičajeno da se partneri mijenjaju. Prema FS-u, mogao bi to učiniti s neliturgijskim, neslužbenim „pastoralnim” blagoslovom. To bi značilo da bi svećenik te blagoslove morao davati ne djelujući u ime Krista i Crkve. Ali to bi značilo da on ne bi djelovao kao svećenik. U stvari, on bi morao dati te blagoslove ne kao Kristov svećenik, već kao onaj koji je odbacio Krista. Zapravo, svojim djelovanjem, svećenik koji blagoslivlja te zajednice predstavlja ih kao put do Stvoritelja. Stoga čini svetogrđe i bogohuljenje protiv Stvoriteljeva nauma i protiv Kristove smrti za nas, koja je značila ispunjenje Stvoriteljeva nauma. Zabrinut je i dijecezanski biskup. Kao pastir svoje mjesne crkve, dužan je spriječiti ova svetogrdna djela, inače bi im postao suučesnik i zanijekao bi nalog koji mu je dao Krist – da utvrdi svoju braću u vjeri.

Svećenici trebaju naviještati Božju ljubav i dobrotu svim ljudima te savjetom i molitvom pomagati grešnicima i onima koji su slabi te imaju poteškoća u obraćenju. To je vrlo različito od ukazivanja njima samoizmišljenim, ali obmanjujućim znakovima i riječima da Bog nije toliko zahtjevan u pogledu grijeha, čime se skriva činjenica da nas grijeh mislima, riječima i djelima udaljava od Boga. Nema blagoslova, ne samo javno nego ni privatno, za grešne uvjete života koji objektivno proturječe svetoj Božjoj volji. I nije nikakav dokaz zdrave hermeneutike da se hrabri branitelji kršćanskog nauka žigošu kao rigoristi, više zainteresirani za legalističko ispunjenje svojih moralnih normi nego za spasenje konkretnih osoba. Jer to Isus govori običnim ljudima: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“ (Matej 11,28-30). A apostol to tumači ovako: „Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji?“ U vrijeme kada lažna antropologija potkopava božansku ustanovu braka između muškarca i žene, s obitelji i njezinom djecom, Crkva se treba prisjetiti riječi svoga Gospodina i svoje Glave: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Mt 7,13-14).

Izvorni tekst pročitajte na engleskom pročitajte na portalu The Pillar