U jednom tekstu koji sam napisao početkom 2000-tih, ustvrdio sam da je cilj tadašnje koalicije predvođene SDP-om Hrvatsku učiniti što je moguće više pukom formom koja će iznutra biti ispunjena “antifašističkim” vrijednostima. Potonje su naravno, samo uljepšano ime pod kojim se krije ideologija jugoslavenske komunističke diktature.

Navedeno predviđanje se nažalost ne samo ostvarilo, nego je nadmašilo najcrnja očekivanja i to ne samo djelovanjem trećesiječanjske vlasti, nego i HDZ-a koji, kako u Sanaderovo, tako i u ovo Plenkovićevo vrijeme, za javnost “daje desni žmigavac, a vozi ulijevo”. Da stvar bude apsurdnija, čitav ovaj proces reafirmiranja totalitarnih tradicija odvijao se pod egidom “demokratizacije” zemlje. Ipak nakon gromoglasne propasti optužbe za etničko čišćenje koju je protiv Hrvatske podignuo Haaški sud, izgledalo je da je barem Domovinski rat trajno obranjen od nasrtaja ljubitelja kvazipovijesne paralelne stvarnosti. Najnovija zbivanja oko povlačenja udžbenika povijesti za srednje škole to nažalost opovrgavaju, jer u tom je uratku i to na način kojeg se ne bi postidjelo ni dogmatsko jugoslavenstvo iz 1980-ih, krivotvorena ne samo povijest druge Jugoslavije (na što smo gotovo pa “oguglali”), nego je sirovo zahvaćeno i u razdoblje osamostaljenja hrvatske države.

Povod je to da se podsjetimo kako je započela jugoslavenska rekonkvista. Devedesetih godina prošlog stoljeća, njezina je prva meta bio ljudskopravaški sektor u koji su nahrupili i potpuno ga privatizirali razvlašteni jugo kadrovi. Jugo tamničari i svjedoci optužbe na političkim procesima u komunizmu postali su tako tumači demokracije. Sljedeći cilj su im bili mediji, osvajanje kojih je započelo osamostaljenjem podlistka Nedjeljne Dalmacije Feral Tribunea, a završilo potpunom feralizacijom čitavog medijskog prostora nakon 2000. godine. Ljubitelji jugoslavenskog totalitarizma su tako, uz nezaobilaznu i obilnu stranu pomoć, promovirani i u “čuvare medijskih sloboda”. Prozivke za fašizam, izrugivanje bleiburškim žrtvama, proglašavanje jedne od inačica hrvatskog povijesnog grba ustaškim simbolom, zgražanje nad ustaštvom zbog puštanja parodije na Thompsonove Čavoglave u zagrebačkom božićnom tramvaju, samo su neki od novijih plodova “sloboda” koje nam je donio ovaj proces.

Ulazak u obrazovnu sferu stoga je sasvim logičan, zadnji korak u ponovnom podvrgavanju čitavog društva jugoslavenskim vrijednostima. Taj je korak najteži, jer zahtijeva sustavno tumačenje zbivanja u duljem vremenskom razdoblju, što je puno teže nego medijski huškati na temu pojedinih događaja. No, on je i najplodonosniji jer ovladavanje obrazovnim sustavom predstavlja kraj marša na institucije s ciljem reprogramiranja društvene memorije.

Neojugoslavenski bukači su se na to odvažili i obrazovnom su sustavu preko izdavačke kuće Profil Klett uspjeli nametnuti svoje udžbenike povijesti, među njima i spomenuti koji je nedavno (privremeno?) povučen. S obzirom na to da se neki od autora tog udžbenika pojavljuju i kao autori drugih školskih knjiga iz povijesti istog izdavača, bilo bi zanimljivo vidjeti kakve su tvrdnje iznesene u tim izdanjima.

Borba oko povučenog udžbenika, koji jugoslavenska strana naziva “zabranjenim”, daleko je od kraja. Ovih su se dana preko neojugoslavenskih medija, a to znači većine ovdašnjih glasila, u nju uključili i branitelji kritiziranog udžbenika. Očekivati je da će se u polemiku uključiti i druge pouzdane jugoidne poluge odnosno ljudskopravaški sektor, a vjerojatno će se oglasiti i neki od vanjskih centara moći. Tim više jer je jedan od autora spornog udžbenika, Hajdarović, ali i čitava skupina povjesničara s Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja ga ovih dana u medijima vatreno brani, u stvari interesno povezani svojim sudjelovanjem u solunskom Centru za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi. Naime spomenuti centar, a s njim i naše “solunaše”, izdašno financira EU, a jedna od njegovih glavnih zadaća je pisanje regionalnih udžbenika. Kod nas je trenutno na djelu pokušaj retuširanja povijesti sličan onom koji je papu Pija XII. od isticanog protivnika nacizma i prijatelja progonjenih Židova (kojemu su nakon Drugog svjetskog rata zahvalnost izražavali i osnivači izraelske države) pretvorio u moralno kontroverznu osobu, u nekim tumačenjima i “nacističkog papu”. Istom logikom se i iznuđena i očajnička borba za opstanak, koju je Hrvatska vodila devedesetih godina prošlog stoljeća, nastoji prikazati divljačkim šovinističkim projektom koji je iz mržnje i zbog pljačke društvene imovine srušio krizom ranjenu, ali moralno i u svakom drugom pogledu nadmoćnu multietničku Jugoslaviju.

Egon Kraljević/ Hkv.hr